Malo Povijesti

Vrlička narodna nošnja spada u sam vrh nacionalnog etnografskog blaga u Hrvata. Ona nije samo najprepoznatljiviji segment cjelokupne etnografske baštine, već je ona dio povijesti. Prva tkalja je osnovni ornament preuzela iz starohrvatske kamene plastike koji je vještim prstima pretočila u ukras i tradiciju. I tako to traje stoljećima.

Mukotrpan posao pripreme za tkanje trebao je proći brojne faze prije izrade uporabnih predmeta: šišanje ovaca, pranje vune, češljanje vune, predenje vune, bojenje vune, snovanje (priprema potke za tkanje). Dugo u noć tkalje su nizale niti i slagale boje da bi se sve zajedno stopilo u neponovljivu nošnju muškarca i žene, djevojke i djece koja je neizostavni dio svih obreda i važnijih događanja, kako crkvenih tako i svjetovnih.

torbica

Slikoviti ćilimi, torbice, pregače, kape..., i kao suveniri – oduvijek su mamile pozornost ljudi, ukrašavajući vitrine turističkih ureda, etnomuzeja i domova ne samo u našoj zemlji nego i u inozemstvu.

Nekoć, do drugog svjetskog rata, velika stada ovaca davali su dovoljno vune za podmirenje domaćih potreba, pa su žene uz svakodnevne poslove, znale i sudjelovale u gotovo svakom dijelu procesa prerade vune do gotovog proizvoda. Nažalost, negdašnji uzgoj tekstilnih biljaka, lana i konoplje, njihova obrada i tkanje potpuno je istisnuta i zaboravljena upotrebom pamučnog kupovnog platna.

Uz višeslojnost same kompozicije nošnje ovaj kraj sačuvao je mnoge stare vještine izrade i ukrašavanja nošnje. Očuvano je kako više načina tkanja vune, tako i više vrsta ukrasnih tehnika. Posebno domišljato upotpunjuju se sasvim jednostavna tehnika apliciranja s različitim vrstama veza po platnu ili suknu.

Ostrižena vuna prvo bi se prala na kojem bližem potoku ili u Cetini i sušila po okolnim prozračnim ogradama od granja i šiblja. Očišćena i isprana od prljavštine gargašama i grebenima bi se češljala i razvlačila u meko i rahlo runo. Konačno, žena bi iz runa privezanog za preslicu, izvlačila vlakna, te sukajući ih prstima i pljuvačkom, prela, a ispredenu niti, pređu, namotavala na vreteno. Ako se nije koristila u bijeloj ili mrkoj, svojoj prirodnoj boji, pređa bi se, premotana u kanćile, nosila bojati u vrličke mastionice jer je postupak bojenja prirodnim, biljnim bojama i u ovom kraju davno zaboravljen.

tkane torbe

Slijedeći postupak obrade, tkanje, nije znala i radila baš svaka žena, nego se opredena vuna nosila vještijim ženama - seoskim tkaljama. Nakon snovanja osnove uz pomoć dva ili više kočića, na glomaznim i teškim tkalačkim spravama, starijim vodoravnim ili, novijim uspravnim, tarama tkalje bi stvarale osnovnu tkaninu ili gotovi predmet.

Od vune prirodnih boja već samim tkanjem, te naknadnim spajanjem i šivanjem, gotovo bez ikakvih drugih postupaka, dobivale su se kućne tekstilije: arari i bisage, za prijenos žita, te biljci i sukanci, zimski pokrivači.

Obična tkanina, sukno za izradu odjeće i obuće, moralo je proći daljnju obradu valjanja i zbijanja u stupama na Cetini. Tu se, pod djelovanjem udaraca teških drvenih batova i mlaza vode tekstura tkanine ustupa, zgusne, pa sukno postaje čvrsto i nepromočivo.

Nekada razvijena tkalačka djelatnost u Vrličkom kraju zadnjih decenija je počela odumirati. No, u najnovije vrijeme umjetnička vrijednost etno motiva privlači pozornost i dobiva priznanja kroz korištenje u modnom dizajnu i kreacijama kao prepoznatljiv i autohtoni hrvatski proizvod.